1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Baklava za celu Evropu

5. septembar 2010.

Turski preduzetnik Ertan Sajdam snabdeva baklavom i drugim poslasticama ne samo Nemačku. Posao mu sjajno ide, a posebno za vreme muslimanskog posta ramazana, kada njegova radnja beleži rekordne profite.

https://p.dw.com/p/P4cK
Baklava "Made in Germany"
Baklava "Made in Germany"Foto: picture-alliance/ dpa

U firmi Tatličilar, najvećem proizvođaču baklave i ostalih orijentalnih slatkiša van Turske, obično rade 13 ljudi i žena. Sada, za vreme ramazana, zaposleno je i do pet pomoćnih radnika. Za vreme posta, koji traje mesec dana, potražnja za slatkišima je povećana. Preko dana se posti, a čim sunce zađe – počinje slavlje.

„Uveče, kada se post prekine, telo traži slatko. A baklava je tradicionalni slatkiš, pa ga ljudi rado kupuju“, kaže Ertran Sejdam, koji ih proizvodi - za vreme razmazana i do dve tone baklave dnevno! Njegova poslastičarnica ili pekara godišnje proizvede oko 200 tona slatkiša. Od toga 100 tona završava u turskim supermarketima u Nemačkoj, ali 16 drugih zemalja u Evropi, od Helsinkija do Madrida, od Dablina do Beča.

Ertran Sejdam je počeo od nule

Rođen 1975. godine kao dete turskih gastarbajetera u Berlinu. Otac je imao pekaru, koja je pre svega proizvodila i prodavala somune. Ertran je morao da je preuzme, dok je bio veoma mlad, iako je zapravo hteo da studira:

„1991. godine sam morao da prekinem školovanje. Sa 16 godina sam postao preduzetnik, moj otac se vratio u Tursku. Morao sam da nastavim posao sa bratom. To su naravno bila teška vremena, morali smo mnogo da radimo, mnogo toga da istrpimo.“

Oduvek mobilan i fleksibilan

Tek što je napunio 18 i položio vožnju, počeo je kamionom da razvozi svoje slatkiše po nemačkim gradovima – na slepo, bez ikakvih unapred ugovorenih poslova.

„Jednom prilikom mi je prišao jedan stariji čovek i rekao: Čoveče, šta radiš ovde u Frankfurtu kada si iz Berlina. E pa čiko, ovde ću dolaziti svake nedelje da vam prodajem baklavu, odgovorio sam mu. Ne to nije moguće, tvrdio je, nećeš to uspeti. Oću – govorio sam. I tako je sve počelo. Bez obzira da li im je trebalo pet ili deset kutija sedmično. Vremenom se isplatilo..“

Ta mušterija, kao i mnoge druge, ostale su mu verne, do danas.

Autori: P. Kuparanis, D. Roščić

Odg. urednik: N. Jakovljević