Borbe političara oko prošlosti
28. april 2019
Politika počinje da liči na rekonstrukciju istorije. Ne govorim o komemoracijama, polaganju vijenaca i ponovljenim sahranama, stvarima koje su trenutno u modi. Novi kulturni borci idu još dalje; bacaju se u ozbiljne ratove na linijama fronta iz prošlosti. U rekonstrukcijama bitaka, odrasli ljudi navlače kostime i bore se jedni protiv drugih tupim mačevima ili plastičnim kopljima. Neki hoće da provjere istorijske teze, za neke je to ritual u čast palih predaka, dok neki samo hoće da kroz zabavu ubiju vrijeme. I dok se na komemoracijama obilježavaju raniji događaji koji su ostavili trag u kolektivnom pamćenju, pri istorijskim rekonstrukcijama se radi o želji da se istorija promijeni pokušajima da se isprave nepravde iz prošlosti.
Na primjer, Bugari njeguju ritual rekonstrukcije Aprilskog ustanka iz 1876. protiv osmanske vladavine. Pri tome je važno da se tom pokušaju oslobađanja da herojska dimenzija i poseban istorijski značaj, iako je on krvavo ugušen. U zabavnom parku „Staljinova linija" u Bjelorusiji, vojnim igrama se slavi sovjetski odbrambeni projekat koji je u stvarnosti bio – fijasko.
Simbolične borbe za istorijske figure
Prije svega populisti vole da nas prebacuju u prošlost. Uzmimo za primjer grčke neonaciste Zlatne zore. Oni svake godine insceniraju nacionalistički šou kiča kod spomenika koji evocira Bitku kod Termopila između Grka i Persijanaca. Njihova poruka je jasna: oni obećavaju da će do smrti da se bore protiv navodne „invazije" migranata, ali i protiv svakog miješanja evropske „imperije" u stvari slobodoljubive otadžbine.
Otvaranje starih rana je posebno omiljena metoda skretanja pažnje sa realnih problema sadašnjosti. Kao u slučaju pravih ratova, simbolični konflikti jačaju političku legitimaciju protivnika – i zato oni nisu protiv kooperacije u toj ravni. „Makedonsko pitanje", koje je nekada izazvalo tragične Balkanske ratove, u regionu je oživljeno simboličnim borbama oko istorijskih figura kao što su Aleksandar Veliki ili Samuilo (jedan od posljednjih careva prvog bugarskog carstva). No, čudno je što izgleda da i borba protiv vladavine osmanlija postaje sve intenzivnija - iako se ona još početkom 20. veijka završila u čitavom balkanskom regionu. A i borba protiv komunističkog tlačenja ili svega drugog što je prošlo, kao da je naknadno sve jača.
Igra pod nazivom „Istorija" trebalo bi da opet počne od nule
Sve to ne važi samo za jugoistočnu periferiju Evrope. Britansko glasanje za „Bregzit" je u velikoj mjeri bilo pod uticajem sjećanja na 'Empire' gdje sunce nikad ne zalazi. Donald Tramp je obećao da će ponovo napraviti Ameriku 'great' što bi, moguće je, moglo da implicira prevlast bijelog muškarca. S druge strane, mnogi ljudi iz bivših kolonija ponovo doživljavaju nepravde zbog kojih su patili njihovi preci, a to pojačavaju filmovi i rituali sjećanja. Ovaj emotivni „sirovi materijal" su instrumentalizovali Al Kaida i „Islamska država".
Nostalgija za prošlošću je melanholično osjećanje. Turski nobelovac Orhan Pamuk upotrebljava neprevodivu riječ „Uzun" (sa konotacijama kao što su: tuga, briga, ali i otuđenje od boga) kada govori o prohujalom sjaju osmanskog carstva koji je zauvijek izgubljen. Ali, populisti imaju sasvim drugi način da prizivaju prošlost: oni je energično rekonstruišu, kao da bi svi kasniji nesrećni događaji mogli da na magičan način nestanu i kao da bi igra po imenu „istorija" mogla ponovo da počne od nule.
Ideja budućnosti se urušila
Vjeruje li neko stvarno da bi zemlje srednje veličine poput Ujedinjenog Kraljevstva ili turske ponovo mogle da postanu imperije? Ili – da u našem globalizovanom svijetu još može imati ponosne nacionalne države sa homogenim stanovništvom? Objašnjenje politike istorijskih rekonstrukcija je eksplozija identiteta. Građanin i konzument hoće pravo na sopstveni identitet s onu stranu posla, automobila i pametnog telefona. Zašto bi živio sa bolom izgubljenih bitaka iz prošlosti, sa poniženjem koje su doživjeli njegovi preci ili sa gubitkom teritorija? Istoričari kažu da su se stvari odvijale onako kako su se odvijale, ali zašto slušati te „birokrate"?
U osnovi, ideja budućnosti se urušila. Živimo sa sve više slika katastrofa, klimatske apokalipse i terorizma, asteroida i virusa. U međuvremenu smo postali ubijeđeni da našoj djeci neće biti bolje nego nama. U najboljem slučaju, nadamo se da će dobiti ono što mi imamo. Čudno li je to što političari budućnosti okreću leđa sadašnjosti i radije se angažuju u bici za oslobođenje podjarmljene prošlosti?
Ivajlo Dičev je profesor kulturne antropologije na Univerzitetu Sofija u Bugarskoj. Predavo je, između ostalog, u Njemačkoj, Francuskoj i SAD.