Moja Evropa: Rumunija nas tjera od kuće
10. mart 2019
Prije izvjesnog vremena sam se prijavila na kurs njemačkog u Šilerovoj kući u Bukureštu. Ne znam tačno koliko nas je bilo u grupi, ali mislim ne više od deset; polovina su bili studenti medicine koji su svoje domaće zadatke odrađivaili marljivo tako da sam se zbog toga osjećala matoro. Oni žele u Njemačku čim diplomiraju.
Kada sam u januaru putovala u Bon, u avionu je pored mene sjedeo mladić sa debelom knjigom iz neurohirurgije na rumunskom. Daleko od toga da je to bila laka literatura, jer ova knjiga je sigurno bila teška koliko maksimalno može da teži ručni prtljag. Nismo doduše razgovarali, tako da ne znam zašto je ovaj mladić čitao tu knjigu, ali mislim da znam u kom pravcu bi mogla da ide ta priča.
Moj jedini kolega iz razreda, koji je studirao medicinu, sada je u Njemačkoj. Dva najomiljeniija cilja hiljada ljekara koji godišnje napuštaju Rumuniju su Francuska i Velika Britanija.
Ja to sve posmatram sa izvjesne distance, jer me još uvijek ne pogađa direktno; mlada sam i ne boli me ništa. Ali, to na primjer pogađa moju majku, koja već 17 godina radi u Španiji. Uskoro bi trebalo da ode u penziju i plaši se povratka u Rumuniju gdje je starost prilično ponižavajuća. Kada to kaže, prvo misli na medicinsku njegu što je kritična tačka u Rumuniji u posljednjih 30 godina.
Tri generacije su bile u šoku kada je mama odlučila da ide u Španiju
Mladi na kursu njemačkog imaju toliko godina koliko sam ja imala kada je moja mama napustila Rumuniju. Bila sam druga godina fakulteta. Vjerujem da se zbog toga nisam osjećala kao ostavljeno dijete, jer sam već bila odrasla, ali ipak su tri generacije zbog ovog rastanka bile u šoku: roditelji moje majke, moja majka i njena kćerka, dakle ja. To je bilo posebno uznemiravajuće jer mama nije odrasla u jednoj globalnoj kulturi, a trodnevno putovanje autobusom do Španije je bilo njeno prvo putovanje u inostranstvo u životu.
Čudno je to što sam i ja sama odrasla očarana Zapadom. 1990. sam krenula u školu, 2002. počela da sturidram. Sjećam se da sam pred kraj školovanja imala osjećaj, da najbolje što nam se može dogoditi jeste da dobijemo stipendiju negdje u inostranstvu, kako bismo pobjegli i spasili se. Neki od nas, oni baš, baš dobri su u tome i uspjeli. Ali, za stipendiju je bilo potrebno osvojiti zlatnu medalju na nekoj međunarodnoj školskoj olimpijadi. Onaj ko nije imao ni medalju, a ni finansijsku podršku bogate porodice, odlazio bi odmah po završetku studija u inostranstvo. Ove kolege su prvo radile svakakve poslove, da bi na kraju nakon mnogo godina postali ponosni građani drugih zemalja.
Rumunija ostaje bez ljudi pred sopstvenim očima
I naravno da ne napuštaju zemlju samo ljekari, već ljudi iz svih branši, sa kvalifikacijama ili bez njih, svih starosnih dobi. Poznajem 60-godišnjake koji su otišli u inostranstvo kako bi bili blizu djece. Rumunija ostaje bez ljudi pred sopstvenim očima, a vlasti ne znaju uopšte kako da se nose s ovim problemom.
Španija ne dozvoljava dvostruko državljanstvo, a moja majka se i nakon toliko godina ne želi odreći rumunskog državljanstva.
Svaki put kada posjetim mamu u Španiji fascinira me kojom brzinom autobus napusti aerodrom i uključi se na autoput. I to me onda rastuži - kakva reakcija kada pogledaš autoput. Jer, zapravo je to ono što mi u Rumuniji želimo: autoputeve, čiste toalete. Toalete. To su stvari koje je jednostavno postići, a biće (ukoliko se to postigne) najvidljivija dostignuća. Isto je to kao i kod učenja stranog jezika. Najspektakularniji napredak je na samom početku, kada se sortiraju osnovne stvari. Kasnije, u naprednom stadijumu, čovjek se susreće sa finesama, ali one se tek polako naziru spolja.
Mučno pitanje: I, kad ti ideš?
Tako Rumuni napuštaju svoju zemlju za sve ono za šta je metafora autoput. Moji najbolji prijatelji su prije nekoliko godina, u relativno kratkom razmaku, otišli jedan za drugim. Tada sam imala osjećaj da ključam od bijesa, jer nas Rumunija tjera od kuće. Ovakav osjećaj doduše nisam imala kada je moja majka otišla, valjda zato što sam bila mlada i nisam znala razmjere ovog fenomena. Tada sam to prije gledala kao njenu individualnu odluku donesenu iz očaja.
Tek kada sam se zaposlila sam primijetila da mi imamo ugovor sa zemljom u kojoj živimo. Posebno kada sam počela da radim privatno, da sama radim poreske obračune i kada sam vidjela kolike izdatke mi plaćamo rumunskoj državi - za usluge koje skoro da ne postoje.
Ljudi zbog toga odlaze u inostranstvo - odlaze tamo gdje će sklopiti bolji ugovor s državom u kojoj žive. Za one koji su ostali, preostaje - barem za moju generaciju - mučno pitanje: I, kad ideš Ti? Ili: Zašto si još ovdje?
Istina je da me je čarobnjak Zapad pratio za vrijeme školovanja, u svakoj godini 1990-ih, u kojima smo se kao djeca radovali eksploziji šarenila, dok su se naši roditelji borili sa teškim bremenom tranzicije. Ali, nakon određenog vremena provedenog u inostranstvu i jednog propalog pokušaja emigracije, najviše što sebi želim jeste snaga da ostanem kod kuće. Da ne dozvolim da me otjeraju. Ali, nemoguće je objasniti zašto. Sigurna sam da je borba koju sada, sa 36 godina vodim jeste - da ne odem.
Prevod sa rumunksog: Dana Alexandra Scherle
Rumunska spisatljica i prevoditeljka, Lavinija Branište živi i radi u Bukureštu. Njen roman "Interior zero" je 2016. izabran za roman godine u Rumuniji. Roman je 2018. preveden i na njemački.