Hamlet u Smrduši Donjoj II

Može čovjek čitav dan posmatrati čudnu spravu u koritu Miljacke, ali neće odgonetnuti njenu svrhu sve dok ne padne mrak na grad. Tek kad se u njoj upali neki motor, i iz nje stane prštati uvis oblak vodenog praha iz govnovoda, u koji s obale upere projektor, pa se u njemu pojavi slika, čovjek može odahnuti s olakšanjem.

Nisu to bila nikakva radioaktivna burad, nisu stranci tu izvodili neki eksperiment s dobrim Bošnjanima, niko s Pala nije u Miljacku ispustio otrov... Nego je sve to tu - zbog reklame. Ta stvar ima svoje ime: hidro-šild. Dalo bi se prevesti kao vodeni ekran. To je valjda izmišljeno za gradove poput Sarajeva, koji nemaju dovoljno zidova. Niti kina; nema više kina Tesla, nema kina Radnik, nema kina Sutjeska, nema kina Igman, nema kina Kumrovac, nema kina Dubrovnik, nema kina Arena... Ali ima - filmski festival!

(Skoro kao kad bi Sombor organizovao regatu, nema veze što je Panonsko more odavno presušilo. Ili kao kad bi na Koranu priređivali festival ćire, nema veze što je pruga ukinuta prije trideset godina, kao kad bi sad iz Uljanika opet krenula štafeta mladosti, nema veze što je slavljenik odavno mrtav.)

Grad bez kina za film i filmsku umjetnost

Sedam kina je zatvoreno, propalo, srušeno, ruinirano, urnisano, zapušteno, pa napušteno, uprkos silnoj i velikoj i vatrenoj ljubavi Grada za film i filmsku umjetnost. Previše se usta hranilo u tom šarenom mraku, valjda, preskupo je bilo boriti se protiv pirata i videoteka. Nije Sarajevo u tome izuzetak.

Ali jeste po filmskom festivalu u gradskom pozorištu i na školskom igralištu, po crvenom tepihom i srebrnim limuzinama, po mladoj publici u kojoj valjda svaki hiljaditi gledalac zna o čemu je Trifo razgovarao s Hičkokom, zašto je Čaplin pobjegao iz Amerike, ko su bili Ejzenštajn i Kurosava, u kojoj se na prste mogu izbrojati škole s kino-sekcijama (Grad ne plaća školama vannastavne aktivnosti!) i amaterski kino-klubovi.

Zašto bismo obnavljali opservatoriju na Trebeviću, kad nam zvijezde same dolaze? Zašto bismo, najzad, radili na tome da Miljacka bude čista od fekalija, kad se ta voda može bolje iskoristiti? Kad se, evo, može raspršiti u oblak, i onda u tom oblaku projektovati reklame. Nisu li se na sličan način, iz oblaka, u vazduhu, ni iz čega, raznorazni bogovi objavljivali raznoraznim prorocima, i ne trebamo li se, kao dobri i poslušni vjernici, pokloniti i ovoj objavi?

Sve manje životnog prostora

Zar da nam smeta što nas govnjivi vodoprah škropi po licu? Ta to su naša govna! Kao što je naša i vlast, koju biramo da od Sarajeva napavi Kustiricin drvengrad Mećavnik. Ta vlast, evo, nema problem s fajtanjem građana kanalizacijom. Ako uskoro gurui konzumerizma izmisle dimni ekran (smouk-šild?) nećemo više morati rješavati niti odvoz smeća - samo ga zapalimo i gledamo reklame u njemu. Zašto bismo meli konjske balegu iz Velike aleje, kad se u nju mogu utisnuti propagandni slogani? A od ovčijih brabonjaka s Bentbaše kineski kolačići, s poklon-bonovima u unutrašnjosti. Ili umjesto da ljude liječimo od stomačnih tegoba, nabijemo im neki čepić-čipić u guzicu i onda im prdež miriši i svira reklamne pjesmice. Jer to zaslužujemo. Sve je manje životnog, a sve više medijskog prostora. Čovjek može pobjeći iz kuće da ne gleda reklame, može okretati glavu od bilborda i plakata, može jednostavno emigrirati u dobroboljno sljepilo; ali umaći božijoj milosti neće. Osjetiće na licu smradost, ali u duši radost, jer ako mogu govna ovako veličanstveno uskrsnuti, onda i za njega ima nade.

Duram Duram

(pjeva se kao himna)

Bosanska se himna čuje

Pjesma koja slavi glad

Zapjevajmo! Šta je - tu je.

Da nam živi živi smrad.

U divljaka drskost smjela.

Željeznica, pošta, grad.

Njihova je zemlja cijela

Da nam živi živi smrad.

Udarimo žig na čela.

Birali smo ovaj jad.

Njihovih smo ruku djela.

Da nam živi živi smrad.

Bosanska se himna čuje

Valja nama durat sad.

Zapjevajmo! Šta je - tu je.

Da nam živi živi smrad.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Zorica Ilić