"Marks u Londonu" izveden u Bonu

Kritičar kapitalizma čiji su spisi trebalo da promijene svijet, živi udobno građanski. Nije umio da raspolaže novcem i zato mu je njegov prijatelj veliki industrijalac stalno pomagao. Osnivač ideologije koja graniči sa religijom ima vanbračnog sina čiju egzistenciju krije da mu ne bi bio narušen imidž. Njegova supruga, kćerka sreskog načelnika, propada - ne zato što je izgubila društveni status zbog revolucionarne djelatnosti, već zato što njen suprug živi na visokoj nozi i ostaje podalje od kuće.

Sve to bi moglo biti tema fascinantne psihološke analize, ili oštre kritike. Ili možda komedije? Baš ovo posljednje je slučaj sa "Marksom u Londonu". Po nalogu Bonske opere, djelo počiva na konceptu njemačkog režisera Jirgena Vebera. Na praizvedbi 9. decembra ova komična opera je pozdravljena velikim ovacijama. Dvadeset deveta po redu opera britanskog kompozitora prati 24 sata u životu Karla Marksa i njegove porodice. Poslije mnogo selidbi, dospjeli su u London gdje su pod prismotrom jednog vladinog špijuna. Na samom početku, glavni lik gleda kako mu odvoze namještaj. Razlog: nevraćeni dugovi. On potom hoće da založi srebrni pribor za jelo svoje supruge, ali prije toga drži jedan vatreni govor i za to vrijeme mu neko ukrade srebro. Kao da to nije dovoljno, pojavljuje se mladić za kojeg se ispostavlja da je vanbračni sin glavnog junaka. Slijedi panika oko prikrivanja njegovog identiteta, da bi Fridrih Engels, kao deus ex machina, spasao porodicu Marks finansijske propasti.

Komična opera - velika rijetkost

Engels je zaista na samrtnoj postelji objelodanio da Karl Marks ima vanbračnog sina. Autorima opere je kao savjetnik pomagao istoričar Tristam Hant koji se pobrinuo za to da u dselu sve ima istorijski osnov, iako je ispripovijedano sa velikom lakoćom. Jirgen Veber kaže da je Marks predugo shvatan tako ozbiljno da bi ozbiljna opera donijela opasnost da djeluje ideološki: "On za mnoge još važi kao naučni mislilac koji je imao ključ svoje utopije Marks je bio i ostao kvazireligijski fenomen." Lakoća pripovijedanja ima svoj odraz i u partituri Džonatana Dava, sa primjesama Leonarda Bernštajna, Stivena Sondhajma, Bendžamina Britna i Filipa Glasa. Ti elementi ne djeluju kao kopije, već kao sastavni dijelovi od kojih je vrlo pametno skrojena cjelina: katkada bremenita značenjima, katkada frivolna. "Ne bojim se melodija", kaže Dav, čija djela "Let" i "Pinokiove avanture" su takođe postala opere. "Smatram da ima dosta ozbiljne, eksperimentalne, avangardne muzike. Nasuprot tome, komedija u operi gotovo da i nema.

Komične opere su zaista veoma rijetke. Veber, koji ima iskustva sa režijom i radom na popularnim njemačkim sapunskim operama, zna šta publika voli. To očito zna i Dav, mada to ne uključuje u svoje kreativne procese: "Imao sam sreće da otkrijem da, kada složim zvukove kakve bih sam volio da čuje, i kada komponujem šou kakav bih i sam volio da vidim, da će tada biti i drugih koje će to zabaviti. Među ljudima koji sjede u publici sam najvjerovatnije ja onaj koji se najbolje zabavlja." Ova komična opera nije urnebesan komad zbog kojeg se vrišti od smijeha, već nudi finu situacionu komiku. U Bonskoj operi je prikazan sa njemačkim titlovima. Da bi se razumio "Marks u Londonu", nije potrebno detaljno poznavanje istorije, već samo otvorenost prema šarolikim orkestarskim zvucima, kao i glasove Marka Morouza kao Marksa, Janik-Mjuriel Noe kao njegove supuge Dženi, Mari Heshen u ulozi njegove kćerke Tusi te ostalih umjetnika.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android