Mit o “neuprljanom” Wehrmachtu

DW: U Njemačkoj je dugo postojao mit o “neuprljanom” Wehrmachtu, koji je imao uporište u rečenici „Djed je bio u redu". Kako se ovakav narativ mogao tako dugo održati?

Hannes Heer: Milioni vojnika Wehrmachta bili su uključeni u zločine, za razliku od otprilike 250.000 SS-ovaca koji su bili odgovorni za holokaust. Održavanje sjećanja na holokaust je u Njemačkoj funkcioniralo. Ali ako se u obzir uzme deset miliona vojnika koji su bili na Istočnom frontu, gdje su ubili više od 26 miliona sovjeta, onda se mora reći da je otpor u društvu da se prihvati njihova krivica bio mnogo veći. Svako je imao su troje, četvoro, petero članova porodice ili rođaka, koji su u to bili uključeni.

Drugi faktor je hladni rat. Amerikancima je očajnički trebala Zapadna Njemačka kao siguran saveznik na granici sa Istočnim blokom. Glavni zapovjednik američkih okupacionih snaga u Njemačkoj i kasniji američki predsjednik Eisenhower javno i pod zakletvom je rekao da se mora praviti razlika između Hitlerove klike i Wehrmachta i da njemački vojnici nisu izgubili svoju čast. Te su izjave dovele do puštanja generala Wehrmachta iz savezničkih zatvora. Ova se slika sačuvala godinama u Bundeswehru, poslijeratnoj vojsci Zapadne Njemačke, koju su podigli bivši oficiri i generali Wehrmachta.

Pisac Heinrich Böll je, na primjer, napisao 1948. godine radikalni antiratni roman, čija se radnja odvija na Istočnom frontu, ali on nije štampan. Novela Siegfrida Lenza "Preletač" (u originalu Überläufer") iz 1952. godine također nije smjela da se objavi. Erich Maria Remarque je morao potpuno revidirati svoju novelu "Vrijeme života i vrijeme smrti", pa je tek onda prepustiti lektoru. I filmovi su ponovo sinhronizovani, poput "Kazablanke". Borac pokreta otpora postao je norveški nuklearni fizičar. Sve je učinjeno kako bi se pokazalo da je Wehrmacht samo ispunio svoju patriotsku dužnost i da je to morao platiti milionima žrtava.

I vi ste imali ulogu u razotkrivanju mita o neukaljanom Wehrmachtu  - kao direktor izložbe fotografija prije 25 godina. Tada su po prvi put široj njemačkoj javnosti prikazani ratni zločini, koje su počinile regularne njemačke oružane snage tokom Drugog svjetskog rata. Kako danas na to gledate?

To je bila prekretnica. Postoje istoričari koji su još ranije prekinuli ćutanje kao Manfred Messerschmidt 1969. kada je pisao o nacifikaciji Wehrmachta i Christian Streit 1978. koji je govorio o ubistvu 3,5 miliona sovjetskih ratnih zarobljenika. Ali našom izložbom je postignuto puno više, jer smo na tri primjera pokazali kako je to izgledalo na terenu:  sa svakodnevnim ubistvima, zabilježenim na fotografijama koje su vojnici Wehrmachta napravili na mjestu zločina.

Nismo imali drugih slika niti eksponata. Počinioci, oni koji su imali informacije i svjedoci su na fotografijama zabilježili ono što se događalo. Prvobitno je bilo predviđeno da ova izložba na hamburškom Institutu za društvena istraživanja traje samo šest mjeseci. Malo po malo, materijala je bilo sve više i više. Izložbu su počele da traže sve moguće institucije. Ona je onda postala putujuća izložba, što na početku nije bilo planirano.

Spomenuli ste tri slučaja. Koja?

Prvi je bio u Bjelorusiji, dijelu Sovjetskog Saveza koji je najviše stradao i gdje je bilo najviše žrtava. Drugi slučaj zabilježen je u Srbiji, u vojnom okrugu Beograd. Treći slučaj odnosio se na njemačku 6. armiju. Bila je to kolektivna biografija vojne postrojbe Wehrmachta, potučene u Staljingradu, koja je sve do 1970-ih nosila mit  koji ju je predstavljao "armijom žrtava". Iz ova tri primjera moglo se saznati puno toga o trupama: od Generalštaba do običnih vojnika, o onome šta su radili i o mentalitetu trupa.

Fotografije su privukle bezbroj ljudi na izložbu, neki su došli s foto-albumima kako bi pokušali pronaći članove familija koji se nisu vratili ili doći do ljudi koji bi ispričali pravu istinu o onome šta se događalo. Sve to se pretvorilo u ogromnu priču o porodičnim sudbinama. Izložba je pronašla put do ljudi jer je bila toliko provokativna da su oni počeli razgovarati o tome i jer je otvorena kritička diskusija. Možda je to bila jedna od odlučujućih tačaka izložbe: da se razbije ćutanje i tišina, koja je bila tako duboka.

Na izložbi su prikazane priče sa istoka i jugoistoka Evrope. Da li je bilo razlike u ponašanju Wehrmachta i vođenju rata na Istoku i Zapadu Evrope?

Apsolutno. Ratni pohod na istoku se nazivao "rat do uništenja”. Takvog rata nije bilo ni protiv Francuske, ni protiv Danske, ni protiv Norveške. Tamo se radilo o sticanju određenih zona uticaja ili o aneksiji. Ali na područjima, gdje su protivnici bili slavenski narodi,  razvijen je oblik rata, koji prije toga nije postojao: rat do istrebljenja”.
Tu se nije radilo o osvajanju teritorija ili stvaranju sfera utjecaja, već o uništenju tih društava. Često se koristio argumenat da ona imaju jevrejske vlade. Zato je tamo razvijen model koji je imao za cilj uništenje stanovništva.

U kojoj mjeri je Wehrmacht bio uključen u holokaust?

Još prije početka rata postojala je parola o razbijanju jevrejskog boljševizma – stalno se govorilo kako su manje slavenske države pod jevrejskim uticajem. To je bila osovina propagande. Pred početak rata postojala je naredba, koja je glasila: "Svi komesari, svi članovi bivše sovjetske vlade i uprave i svi Jevreji su neprijatelji njemačkog naroda i moraju biti istrjebljeni.”

Sa Wehrmachtom bi u zemlje umarširale tri operativne grupe esesovaca (SS-a) i službi sigurnosti. Te grupe je Wehrmacht prihvatio veoma drugarski i one su mu bile logistički podređene. Oni su također odgovarajućim oficirama morali unaprijed davati informacije o planiranim akcijama. Njihov zadatak - mnogo prije progona Jevreja u fazi takozvanog "Endlösung” ili "konačnog rješenja”  - bio je najprije strijeljati jevrejsku inteligenciju, zatim sve muškarce Jevreje, a kasnije sve žene i djecu. To je bio holokaust na otvorenom terenu sa puškama i mitraljezima – a ne ubistvo u koncentracionim logorima s otrovnim gasom. Na ovaj način je ubijeno tri miliona Jevreja u Sovjetskom Savezu.

Ovaj holokaust se ne pojavljuje u našoj kulturi sjećanja. U našem sjećanju su evropski Jevreji, deportacije i plinske komore u Poljskoj. Ja to nazivam asimetričnim tretmanom rata. Na jedan se podsjeća jer je uključen manji broj počinitelja. Na drugi se ne podsjeća jer su bili uključeni milioni ljudi, članova porodice i rođaka. To je mračno i još uvijek neriješeno pitanje sjećanja.

Nije li zato danas, 75 godina nakon okončanja rata, potrebna izložba o zločinima Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu? Pogotovo kad pogledate društvenu i političku klimu u Njemačkoj?

Zaista nam treba treća izložba o Wehrmachtu. Sada bi je bilo moguće ponovo organizirati. Ali to bi trebala biti stalna izložba, poput Memorijalnog centra ubijenim Jevrejima u Berlinu. Tada bismo mogli reći: Da, imamo stalnu postavku koja se može posjećivati sa školom ili samostalno. Posebno s obzirom na činjenicu da neonacisti otvoreno nastupaju sa nacističkim simbolima a u Bundestagu postoji stranka, čiji predstavnici kažu da Njemačka može biti ponosna na Wehrmacht i da je nacističko doba samo "ptičji izmet u njemačkoj istoriji”.

U mnogim porodicama to pitanje još nije razjašnjeno i morala bi se podići svijest o tome i reći: Da, naši preci su se borili na istočnom frontu i bili su umiješani u zločine. To bi onda ostalo ukorijenjeno u porodičnom sjećanju. A trebalo bi se podsjetiti i na žrtve, o kojima se danas ne razmišlja. Polovina sovjetskih ratnih zarobljenika je ubijena. Ta krivica i to priznanje krivice se mora dokumentirati. Tek nakon toga može uslijediti nešto poput razumijevanja ili pomirenja.

Hannes Heer je njemački istoričar. On je bio direktor izložbe o  Wehrmachtu.

Intervju vodio Oliver Pieper.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android