1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Južnoamerički novinari žrtve špijunaže

Rosa Muñoz Lima
11. svibnja 2020

Biti novinar u Latinskoj Americi nikad nije bilo lako - bez obzira vlada li desnica ili ljevica. Ako im život i nije neposredno ugrožen, mogu biti sigurni da ih se barem prisluškuje i sumnjiči da ruju protiv vlade.

https://p.dw.com/p/3bzwq
Venezuela Caracas El Helicoide Gefängnis
Centrala venezuelanske tajne službe u caracasu. U njoj je i zatvor.Foto: Getty Images/AFP/J. Barreto

Kolumbijski časopis Semana je nedavno otkrio skandal da vojna obavještajna služba te zemlje sustavno prisluškuje i prati novinare, kako domaće tako i strane koji žive u toj zemlji. Naravno da su odmah podigli glas kako nacionalne, tako i međunarodne udruge izdavača i novinara i zahtijevaju od predsjednika Kolumbije Ivana Duqea neka odmah naloži prestanak takvog nadzora i pokrene postupak protiv odgovornih. Ali čak ni međunarodne organizacije nisu baš osobito iznenađene tom praksom koja u Latinskoj Americi izgleda gotovo "normalnom".

Tako i Natalie Southwick, programska koordinatorica Komiteta za zaštitu novinara (CPJ) podsjeća ta su takva otkrića već žalosna tradicija u Kolumbiji. Čak i ako se od vlade uspije izvojevati nekakva istraga, to obično vodi tek do dijeljenja otkaza "sitnim ribama" koji su jedva odgovorni za taj postupak, ali problem ostaje. "Istrage uopće nisu transparente i država jedva da ikome mora položiti račune za svoj postupak", sažima Southwick.

Novine u Meksiku
Sloboda medija je u mnogim zemljama Latinske Amerika ozbiljno ugroženaFoto: DW/T. Käufer

Nije drugačijeg mišljenja niti Christopher Barnes, predsjednik Sveameričke udruge novinara (SIP). "Ovakve ilegalne aktivnosti povređuju neosporno pravo na privatnost koje se jamči svim građanima", upozorava Barnes. Štoviše: u normalnim demokracijama su upravo novinari - baš kao i odvjetnici, liječnici ili čak svećenici - osobito zaštićeni od prisluškivanja. "Jer inače se potkopava neophodno povjerenje koje je potrebno novinarima prema njihovim informantima", podsjeća Barnes.

Prisluškuju i lijevi i desni...

Prosvjedu se naravno priključuje i novinar meksičkog dnevnika El Universal, Jose Melendez, ali i dodaje kako je to zapravo "uobičajena praksa" u čitavoj Latinskoj Americi. "Novinari su tu oduvijek bili nadzirani, bez obzira na ideologije i razdoblja, barem je tako u posljednjih pet desetljeć", upozorava i Ricardo Trotti, izvršni direktor udruge SIP. Popis je dug i obuhvaća kako desničarske ili vojne vlasti Argentine, Čilea, Paragvaja, Urugvaja ili Brazila, baš kao i ljevičarske vlade Nikaragve - da o Kubi niti ne govorimo.

Ricardo Trotti
Ricardo Trotti - novinare se oduvijek prisluškujeFoto: Jeffrey Salter

U mnogim zemljama su prislušni aparati ostali uključeni - možda su ostali i isti ljudi koji prate novinare čak i kad su vlade promijenile ideologiju: tako je to u Venezueli prije Chaveza i nakon njega, ali i u Ekvadoru - makar je baš u veleposlanstvu te zemlje u Londonu jedan Julian Assange našao svoje utočište.

Na papiru i u zakonima, čak i u zemljama Latinske Amerike obično piše kako se građani smiju prisluškivati tek "iznimno" ako ih se sumnjiči za veze s organiziranim kriminalom ili terorističkim organizacijama. Isto tako teoretski, treba sudski nalog da bi se takvo prisluškivanje i nadzor uopće provodio.

Ali u praksi, gotovo sve tamošnje države imaju svoja tijela koje nije osobito briga što piše u zakonu. Uvelike im na ruke ide i današnja tehnologija sa kojom je dječja igra prisluškivati "sumnjive" i pratiti njihovo kretanje - odnosno pratiti kretanje njihovog mobitela što je obično ista stvar. Tako nam Trotti objašnjava kako je popis "sumnjivih" u tim državama veoma dug: tu su predstavnici oporbe, aktivisti za ljudska prava - i naravno; novinari.

U zakonima piše svašta

Aktivisti za prava novinara upozoravaju kako takva praksa počinje već u Meksiku: podsjećaju kako je i tamošnja vlada bila kupac tajnog programa za nadzor tuđih mobitela Pegasus - proizvod Izraela, ali iza tog programa stoje tajne službe čitavog niza zapadnih zemalja. Posve je izvjesno da su taj program koristile meksičke službe dok je predsjednik bio Enrique Nieto, možda već i njegov prethodnik, a malo je vjerojatno i da je sadašnji predsjednik Andres Obrador dao isključiti te uređaje s kojim se lijepo mogu špijunirati novinari, aktivisti i politički protivnici.

Isto tako se zna i kako su druge latinskoameričke države nabavile slične programe i uređaje za nadzor: Honduras, Gvatemala ili Panama. Čitav niz drugih zemalja ih je pokušalo nabaviti i ne zna se, jesu li već uspjeli u tome, sažima Natalie Southwick. Vrlo je vjerojatno da tamošnje tajne službe stoje i iza internetskih napada na dnevnike El Salvadora, La Prensa Grafica i na El Diario de Hoy.

Protest protiv prijetnji novinarima u Meksiku
Protest protiv prijetnji novinarima u MeksikuFoto: El Universal/Zuma/dpa/picture-alliance

Međunarodne organizacije složno upozoravaju na činjenicu kako sve zemlje Latinske Amerike doduše imaju nekakve zakone koje štite privatnost i rad medija, ali zapravo jedva da ikoja ima nekakvo tijelo koje će nadzirati poštuje li država te zakone. Tako to ispada problem "slabosti pravnih institucija i autoritarne prirode izvršne vlasti" u čitavoj regiji, sažima Ricardo Trotti. I još jednom upozorava što to zapravo znači: "Nadzor i prijetnje novinarima je teška prijetnja slobodi medija i prava javnosti da bude cjelovito informirana."