Španjolska treba novu političku kulturu

Četiri puta izbori u četiri godine – to je previše. A španjolski birači su vrlo strpljivi: zadnji put je 70 posto njih našlo put do biračkih mjesta. No raspoloženje građana je nedvosmisleno: političari konačno moraju naći put iz slijepe ulice i političke blokade.

Vrijeme uvjerljivih većina je prošlo

Izgleda da u Španjolskoj u posljednjih nekoliko godina nitko nije gledao prema susjedstvu. Dok je gotovo svuda u Europi okončana vladavina starih dvostranačkih konstelacija i moraju se naći kreativnija rješenja za formiranje vlade, u Madridu još vrijedi stil bezuvjetnog antagonizma. Politika kao trajni dvoboj u kojem na kraju postoje pobjednici i pobijeđeni.

No i u Španjolskoj su se stvari promijenile iz temelja. Parlament je podijeljeniji nego ikada ranije. 19 većih i manjih stranačkih grupacija može formirati vladu samo formiranjem fleksibilnih i maštovitih koalicija. To znači i da se mora zaboraviti na ideološku zatucanost.

Ljevičarska stranka Podemos je potpuno zakazala. Dok je prije nekoliko godina važila kao velika nada, sada je njena popularnost pala jer se pokazala kao nefleksibilna i bez volje za preuzimanje odgovornosti. No građani od svojih predstavnika ne očekuju samo velike govore u parlamentu već i vođenje politike u njihovom interesu. Ako pogledamo Nizozemsku, vidjet ćemo da to može funkcionirati. Tamo se razvila prava umjetnost stvaranja složenih koalicija koje mogu čak funkcionirati i nekoliko godina s prilično stabilnim vladama.

A ako pogledamo Austriju ili Njemačku, tamo primjer velikih koalicija dokazuje da i dvije velike stranke mogu ići zajedno, ako to ostane privremeno rješenje. Pa i ako se politički nađe u slijepoj ulici, onda je to bar bilo vrijedno pokušati. No za tako nešto bi se tabori u Španjolskoj morali odreći svojih starih neprijateljstava.

Ne stvarati koaliciju po svaku cijenu

Ono što se pri tome ne bi smjelo dogoditi je da se stvori potpuna otvorenost prema krajnjoj desnici, a da se pri tome ne vodi računa o tome tko su mogući partneri u tom dijelu političkog spektra. Španjolska stranka Partido Popular (PP) tako se bacila u zagrljaj desno ekstremnoj stranci Vox jer smatra da konzervativno i desno ekstremno bolje pašu jedno uz drugo nego konzervativno i socijaldemokratsko.

Ali je li to stvarno tako? Hoće li PP podržati svojevrsno obnavljanje Frankove diktature time što će od Voxa napraviti etabliranu stranku? Hoće li zaista krenuti unazad kada je riječ o pravima žena i manjina? Hoće li zaista proglasiti izvanredno stanje u Kataloniji kako bi nasilno ugušila separatistički pokret? O tome španjolski konzervativci nisu raspravljali, a to otvara pitanje: koliko su politički odgovorni?

Katalonska kriza je podijelila zemlju

Ono što je za Veliku Britaniju Brexit, za Španjolsku je katalonska kriza. Ona stvara podjelu zemlje i potiče novi nacionalizam. Iako je separatistički pokret izgubio podršku i u samoj regiji, aktivisti stalno iznova raspiruju vatricu. A u Madridu reagiraju na način Pavlovljevog refleksa – batina važi kao jedini odgovor.

Pri tome svaki razborit čovjek zna da tu izlaz može donijeti samo političko rješenje stvoreno s mjerom i strpljenjem. Premijer Pedro Sanchez je donekle uspio izvesti hod po žici demonstriranjem čvrstine i istovremeno želje za pomirenjem. Ali apsurdna beskompromisnost desničara stvara sve veći pritisak na njega.

Nova politička kultura

Španjolskoj politici je potrebno manje ideologija i emocija te više praktičnog duha. Prošla su vremena u kojima je ona tretirana kao igra na sve ili ništa. Više ne vrijedi slijepo slijediti određeni tabor. No do sada nije bilo nikakvih znakova da će se ta zemlja riješiti svojih starih i loših navika. Ne zna se hoće li odgovorni u Madridu to uspjeti postići. Ako svoju nesposobnost ponovo budu iskalili na biračima, bit će to zaista najteža moguća politička havarija.