Tajni jezik banjaka iz Osata
7. veljače 2019
Došli majstori u selo i s jednim domaćinom se pogodiše da mu grade kuću. On ih pozva da zajedno ručaju. Za stolom stariji majstor govori mlađem:
„Budi šuman dok banimo. Nickam pjeriti conge šulje, tremka volka su kećaši koji conga pjere".(Budi dobar dok radimo. Nemoj piti mnogo rakije dok jedemo, jer gazdarica kaže loši su oni koji puno piju).
„Odakle ste vi majstori? Kojim to jezikom govorite?", zapita ih gazda začuđen.
„Mi smo ti iz Osata a ovo je naš banjački, dunđerski jezik jer i dunđerima nas zovu", kazaše mu majstori.
Ovakvih ili sličnih scena i razgovora mogli ste čuti na mnogim gradilištima diljem bivše Jugoslavije do posljednjeg rata, a danas rijetko. Ovaj jezik su izmislili, koristili i još ponegdje ga koriste majstori - neimari (dunđeri) s područja Osata - velike regije oko Skelana i Srebrenice na obali Drine koji su čuveni po svojim graditeljskim poduhvatima.
Gradili su Osaćani lijepe kuće od brvana nad kamenim podrumima što ih danas gledamo u svim etno-selima po BiH i Srbiji. Osaćankama se zovu i brojne crkve brvnare građene bez ijednog čavla. Osaćani su izmislili krov "na četiri vode", njihove kuće uvijek imaju ulazna i izlazna vrata jer se u Podrinju od neke sile često bježi. Njihov je i jedan tajni, majstorski jezik, banjački, omiljen i šire, kod majstora građevinske struke iz istočne Bosne i zapadne Srbije. Služili su se njime najčešće kada su išli na rad u druge krajeve.
Jezik graditelja - bez normi, gramatike i pisma
Osaćanski jezik nema jezičke norme, gramatiku niti svoje pismo. Neki jezični stručnjaci kažu da to u stvari i nije poseban jezik već lokalni govor malog broja, isključivo muškaraca s određenog područja, vezanih istim poslom i po tome je jedinstven u svijetu. Evo nekoliko primjera tajnog, gotovo izumrlog jezika:
Kulabinica smerala tauške, tavži šuman anjež - Gazdarica je zaklala kokoške, bit će dobar ručak.
Šumnjak će fole štiti – Gospodin će pare dati.
Trem zabanjio lešicu, tažiće miše – Gazda je zaklao ovcu, bit će mesa.
Šumne čkojke u vajcana – Djevojka ima dobre noge.
Kalaba kećast, ne ubanjava guraču, šušljiku i rušu da se popiri - Gazda je loš, ne da kavu, rakiju ni vino da se popije.
O tome kako je nastao ovaj jezik nema pisanih tragova a smatra se da je nastao iz nužde i da se prenosio s koljena na koljeno, kao što se i neimarstvo prenosilo i učilo. Osaćanski neimari vjeruju su da su taj jezik naslijedili od njihovog patrona i zaštitnika Svetog Tome.
Banjački govor ili kako ga ljudi iz Osata zovu osaćanski ili dunđerski jezik, ovih dana će i službeno biti predložen za uvrštavanje na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Uz ovaj jezik će biti kandidirana Nevesinjska olimpijada i tradicionalni uzgoj konja lipicanera. Kao nematerijalno kulturno nasljeđe Srba, na ovaj popis su ranije uvrštene obiteljske srpske slave, pjevanje uz gusle, tradicionalna narodna igra kolo, zmijanjski vez i branje trave ive na Ozrenu.
Priče naših banjaka
Primarijus dr. Radomir Pavlović dugogodišnji Predsjednik SO Srebrenica i odnedavno direktor novog Nacionalnog parka "Drina” Srebrenica, već duže vrijeme se bavi istraživanjem osaćanskih običaja i jezika. On je autor knjige "Priče naših banjaka”, a upravo je izdao i "Banjački riječnik”.
"Banjaci su svoj tajni jezik koristili da bi se lakše i brže sporazumjeli u pečalbi, da bi međusobno ukazali na eventualne greške u radu, da iskažu svoje potrebe i namjere, a da ih drugi ne razumiju. Tajni jezik im je služio i da izbjegnu neke opasanosti ili prevare na koje su nailazili pri višemjesečnom životu daleko od kuće”, kaže dr. Radomir Pavlović.
A kako se dr. Pavlović zainteresirao za ovaj jezik i kako je nastala ideja da se banjački jezik zaštiti? "Sve je krenulo tako što su nakon rata u Skelanima održana dva znanstvena skupa na kojima se govorilo o banjačkom govoru i jedinstvenosti osaćanske gradnje i govora. Na tim skupovima pokrenuta je inicijativa da se osaćanski jezik kandidira za popis UNESCO-a kao izuzetno nematerijalno nasljeđe. Mislim da će se tako stvoriti bolji uvjeti da se on zaštiti od izumiranja ", smatra Pavlović. Osaćanski jezik danas je skoro nestao jer govori ga mali broj ljudi sa siromašnim fondom banjačkih pojmova i riječi.
Posljednji banjaci
Radan Jeftić u selu Božići kaže da je zagazio u 73. godinu života a s jedanaest je prvi put išao raditi na građevini. Danas je jedan od rijetkih starih majstora koji govore banjački. "Banjački je bio majstorski jezik, muška stvar. Žene ga nisu smjele znati! Da je jedna znala, rekla bi drugoj, ova trećoj, to ti je valjda jasno... Dogodilo se tako da su Osaćani radili negdje u Srbiji. Majstori se među sobom počeše došaptavati: "Skaman anež, al je šumna treja." To ti znači: "Loša hrana, al` je žena dobra (privlačna)". A gazdarica će na to, ni pet ni šes`: "Majstore, šuman ti, skaman ti, ako ti se ani ani, a ako ti se ne ani, naberi!" Eto ti što bude kad žena zna banjački, majstori bez posla mogu ostati!”, kaže Radan.
Broj neimara u Osatu je s vremenom postajao manji. Mnogi su odselili u druge krajeve i rade druge poslove, neki su umrli, mnogo ih je nastradalo u posljednjem ratu. Danas je ovo područje slabo naseljeno, sva sela su spaljena a neimarske kuće uništene.
„Nekad se od kuće u majstoriju, na rad, odlazilo za Đurđevdan (6. svibnja) a majstori se nisu vraćali prije Mitrovdana (8. studenoga). Danas toga više nema. Iz mojeg sela samo prije ove nesreće (tako stariji ljudi nazivaju rat, primjedba autora) u proljeće bi u pečalbu odlazilo pedesetak majstora s nekoliko preduzimača, među kojim sam bio i ja. Preduzimači bi pogađali poslove i bili starješine grupi majstora, koji su radili zajedno. Danas toga više gotovo da i nema. Malo tko ide u pečalbu, nestaje dunđera a s njima umire i banjački", kazuje nam stari banjak Radan Jeftić.
O Osatičanima pisao i Andrić
O ljudima čije ruke stvaraju sve što oči vide, koji ne vole ratove ni hajdučiju i koji su obogatili graditeljstvo Bosne, centralne i zapadne Srbije pisao je i Ivo Andrić u pripovijetki "Osatičani".
"Svi Osatičani imaju neku urođenu težnju ka visinama i da oni najugledniji među njima i oni najskromniji žele da se ispnu makar pedalj više od mjesta na kom su. Da se ispnu i da se to vidi i zna”, zapisao je Andrić.
Dr, Radomir Pavlović je pored knjige i rječnika o banjacima i banjačkom jeziku objavio i knjige „Nošnja u Osatu" i „Srebreničko zdravstvo". Jedan je od pokretača tradicionalne manifestacije "Osaćanski dani”, a odnedavno je imenovan za direktora najmlađeg nacionalnog parka u BiH. Koliko će s te funkcije moći značajnije utjecati na zaštitu, znanstvenu obradu i prezentaciju kulturno-povijesnog blaga kojim obiluje ovaj kraj? "Krećemo uskoro u restauraciju starog grada u Srebrenici. Imamo još nekoliko kula i srednjovjekovnih gradova koji nisu adekvatno zaštićeni, imamo rimski municipium, brojne nekropole stećaka i druga kulturna blaga koji su, uz floru i faunu nacionalnog parka, neiskorišteno bogatstvo Banje Guber i brojne druge sadržaje dio općeg naslijeđa Srebrenice. Sve to moramo objediniti u jedinstvenu, bogatu turističku ponudu koja je do rata bila jedan od oslonaca razvoja Srebrenice”, kaže za DW dr. Pavlović.