Zagrebački kvartet: ansambl iz "zemlje veličine Manhattana"

Za Zagrebačkim je kvartetom devet desetljeća izvođenja glazbe i promoviranja hrvatskih skladatelja po svim kontinentima, nastupali su mnogim prestižnim koncertnim prostorima, osvojili su sve važnije nacionalne nagrade te mnoge međunarodne, snimili desetke nosača zvuka… Sva ta postignuća ostvarili su u podstanarstvu. Svoj prostor kvartet je od grada Zagreba dobio tek prošle godine, no strpljenje se očito isplatilo.

U dvorištu zagrebačke Ilice broj 31, u prolazu koji vodi prema kazalištu Kerempuh, odnedavno živi i novi prostor kulture – sjedište dugovječnog Zagrebačkog kvarteta. U

novouređenim prostorijama koje uz kancelariju, obuhvaćaju i udobnu dvoranu od 50-ak mjesta, dočekao nas je voditelj ansambla, cijenjeni violinist i glazbeni pedagog Goran Končar, koji nam otkriva da dvorana omogućava i uvjete studijskog snimanja, koje kvartet često koristi.

Zagrebački kvartet nije nastao slučajno

Govoreći o nastanku Zagrebačkoga kvarteta, koji on vodi od 1984. godine, Končar napominje da se to nije dogodilo nimalo slučajno. Početkom 20. stoljeća Zagreb je, naime, bio u razdoblju velikog procvata: „Osnovan je odbor za kulturu koji je vodio Hermann Bolle, tu je bio i Ivan Zajc, dakle ljudi koji su bili najveći stručnjaci. Odbor za glazbu smatrao je da je potrebno dovesti stručnjake iz inozemstva kako bi se provela profesionalizacija glazbene scene,“ kaže Končar i dodaje da već 1903. u Zagreb stiže Vaclav Huml, koji odmah osniva glazbeni ansambl, i kvintet Dore Pejačević, te pomaže sveukupnu profesionalizaciju glazbenog života. 1919. pokreće i Zagrebački kvartet, koji kasnije preuzimaju njegovi učenici Zlatko Baloković, Stjepan Šulek, a nakon drugog svjetskog rata i Josip Klima.

„Već u prvoj rečenici odluke o osnivanju kvarteta piše i ono najvažnije – a to je da se osniva s namjerom da predstavi domete hrvatske interpretativne prakse, ali i autorske potencijale i to uz postizanje nadnacionalnih standarda,“ objašnjava Končar.

Taj moto kvarteta i danas – 90 godina kasnije – zvuči jednako aktualno, no Končar nije siguran je li to „na sreću ili na žalost“ jer kad se govori o glazbi, zna se da ona ima neku suštinu, a s promjenama se često ruše standardi: „Danas smo pomalo u opasnosti da brojne malograđanštine ili trivijalnosti kojima smo okruženi nadvladavaju samu suštinu.“

Rasprodani i koncerti u inozemstvu

Goran Končar, osim što vodi Zagrebački kvartet, predsjedava i Komisijom za glazbene programe Grada Zagreba, pa ima i vrlo jasno stajalište o organizaciji kulturnog života u Hrvatskoj, koji se – po njegovu mišljenju – danas ne planira dovoljno dobro, posebno kada su u pitanju duge staze: „Brojne atraktivne kulturne manifestacija planiraju se i po pet godina unaprijed. Tako moramo i mi planirati i znati tko će predstavljati hrvatske vrijednosti, identitet i potencijal. Danas mi to ne možemo. Često se ljutimo na pojedine organizatore, ali to nije u redu jer ni oni sami ne znaju hoće li itko pratiti njihova nastojanja,“ komentira Končar te sugerira da se strana gostovanja u Hrvatskoj pokušaju recipročno vezati uz nastupe hrvatskih ansambala u inozemstvu. A s inozemnim gostovanjima tijekom svoje 90-godišnje karijere Zagrebački kvartet nije imao problema, pa priču o obljetnici završavamo s nekim zanimljivim sjećanjima Gorana Končara:

„Bilo je situacija da su kritičari za vrijeme Jugoslavije pisali o izvrsnim glazbenicima iz „Jugoslovakije“, znali su navoditi neobične usporedbe za Hrvatsku – u New Yorku su pisali da dolazimo „iz zemlje veličine Manhattana“. Meni je ostao u sjećanju jedan nastup u Operi u Sydneyu, koji je bio nešto posebno jer nismo očekivali da će koncert jednog komornog ciklusa posjetiti više od tri tisuće ljudi. No na kraju smo ustanovili da je barem polovica dvorane došla dati podršku svojim sunarodnjacima (u Sydneyu živi više od 300 tisuća Hrvata). Oni su se odazvali i došli na koncert klasične glazbe.“