Opet je tu, ta nesretna rasprava o njemačkom državljanstvu. Najnovije promjene u zakonu su bez sumnje posljedica aktualnih zbivanja, a pristaše tih promjena ih žele predstaviti kao nešto samo po sebi razumljivo.
Doista, jedva da netko može staviti u pitanje da je nekome tko je prilikom dodjele njemačkom državljanstvu dao krive navode, onda s pravom to državljanstvo može biti oduzeto - hoće li to moći biti pet ili i deset godina kasnije, to je stvar ukusa.
Nešto više problema može biti sa odredbom kako se njemačko državljanstvo može oduzeti i osobama koji su i rođeni kao Nijemci. Ali obzirom da to vrijedi samo za one koji su se u inozemstvu borili u redovima terorista i samo onda ako imaju i državljanstvo neke druge zemlje, onda će i to još nekako proći kod većine građana ove zemlje.
Zašto tako mutno?
Treća promjena je pak nešto posebno: ubuduće, netko će moći dobiti njemačko državljanstvo samo ako, pored postojećih uvjeta i "dokaže njegovu pripadnost u njemačke životne okolnosti", osobito "da nije istovremeno u braku sa više osoba".
Da ljudi koji žive u poligamiji, što je u Njemačkoj ionako zabranjeno, ne mogu dobiti državljanstvo je jasno samo po sebi. Ali ako se mislilo samo na to, onda se to moglo tako to jasno i reći. Tim dodatkom o potrebnoj " pripadnost u njemačke životne okolnosti" se namjerno stvorila mutna granica koja širom otvara za kojekakva tumačenja.
U normalnim okolnostima, kod novih zakona se želi biti što precizniji u formulacijama kako bi se smanjio prostor različitim interpretacijama. Jedna njemačka poslovica kaže kako je čovjek pred sudom i na pučini "u Božjim rukama". Točnim formulacijama se želi ograničiti Justiciju da i u naše doba padne u napast igrati se božice. Ali mutnim zakonskim pojmom "njemačke životne okolnosti" se događa suprotno.
Jer nameće se pitanje, što su to "njemačke životne okolnosti"? Kako se pokazuje da im se "pripada"? Da se nedjeljom uvečer redovito gleda njemačka kriminalistička serija "Tatort" na televiziji? Ili se ustaje kad se svira njemačka himna pred nastup njemačke nogometne momčadi i pjevaju odgovarajuće strofe? Da se nipošto ne nosi marama? A ako već mora neko pokrivalo za glavu kakvo nalaže vjera, onda jedino u obzir dolazi židovska kipa?
Je li Nijemac i onaj tko ne voli pivo?
Sa ovim zakonom se opet otvara rasprava o njemačkoj "dominantnoj kulturi". Ali čak i nakon uspjeha na izborima desničarske i nacionalističke Alternative za Njemačku i islamofobije koja se širi, ta rasprava ne dobiva više smisla. Čak i netko tko NE VOLI njemačko pivo, napravljeno po njemačkom propisu o čistoći piva, može biti dobar državljanin Njemačke. Čak i netko tko uopće ne pije alkohol. Pa čak i onda ako to čini jer mu vjera to zabranjuje.
To ustrajanje na "njemačkoj dominantnoj kulturi" ili sad to "pripadanje njemačkim životnim okolnostima" upravo provocira dovesti do apsurda pitanje tko zapravo može i smije biti Nijemac. Zakon o stjecanju njemačkog državljanstva, koji bi zapravo trebao u sebi imati nešto privlačnog, nečeg otvorenog i integrativnog, odiše duhom podizanja granica.
Doduše to dobro pristaje trenutnom političkom i duhovnom raspoloženju u Njemačkoj gdje se za islam već uopćeno sumnja kako je to vjera ekstremista i nedemokrata, gdje se izbjeglice smatra "problemom", a pojmovi kao "kultura dobrodošlice" i "ljudska dobrota" već graniče sa sprdnjom. Ali sve to ne otvara nikakva vrata u budućnost. Jer načelo podizanja i povlačenja granica je stvar prošlih dana - i to ne iz dobrih starih dana.
Što želimo biti?
Središnje pitanje nije tek kako doći do njemačke putovnice kojem nekome možda otvara razne mogućnosti. Mnogo veće pitanje jest: tko su zapravo ti "Nijemci"? I kako se tako nešto postaje, kad se već nema njemačke roditelje? Naklapanje o nekakvim "njemačkim životnim okolnostima" otkriva duboku nesigurnost pri odgovoru na to temeljno pitanje o identitetu.
Stare istine (pivo, nogomet, himna, Tatort) više ne vrijede bez ikakvih pitanja, a današnje društvo tek traži nove odgovore. Što će na kraju ispasti, to još nije jasno. Duh otvorenog i društva dobrodošlice se u svakom slučaju uzaludno može tražiti u novom zakonu. A tko se ne osjeća dobrodošao, taj će teško razviti entuzijazam za svoj novi, njemački identitet.
Ali usprkos svim pokušajima podizanja granica i ti ljudi mogu postati Nijemci. Jer u članku 116 Ustava piše tek: "Nijemac je (...) onaj tko posjeduje njemačko državljanstvo."